PITANJA KOJA NAM NAJČEŠĆE POSTAVLJAJU NA RADIONICAMA ZA ODRASLE I NAŠI ODGOVORI:

P: Neće li ova radionica prije zastrašiti nego li educirati djecu? Imaju li djeca noćne more nakon radionice?
O: Prirodno je da se roditelji brinu hoće li njihovo dijete postati bojažljivo ako ga se uputi na opasnost koja im prijeti. Međutim, jedna je od stvari koje smo otkrili da su djeca već svjesna opasnosti od napada. Gledanje televizije, prisluškivanje razgovora odraslih o osjetljivim temama djecu izlaže slikama tolikog nasilja kolikom vjerojatno nikad u životu neće biti suočeni. Strah je već tu; na žalost, vještina kojom će se taj strah svladati još ne. Kao što učenje kako da sigurno prijeđu ulicu ili izađu iz zapaljene zgrade kod djece razvija životne vještine, učenje o tome kako mogu spriječiti napad, pruža im osjećaj sigurnosti i djeca postaju samouvjerenija. Djeca se na radionicama zabavljaju i kući odlaze osjećajući se jačom. Rezultati ocjenjivanja CAP-ovih radionica to jasno potvrđuju.

P: Da li i žene seksualno napadaju djecu?
O: Da, i žene napadaju djecu, i kad se to dogodi, tome moramo pristupati ozbiljno, kao što postupamo s drugim oblicima napada. Novija istraživanja na tom području govore da muškarci u 95% slučajeva napadaju žensku, a u 80% slučajeva mušku djecu. Jedan od razloga tome jest taj da dječaci i muškarci često nauče da je agresija prihvatljiv način da se osoba osjeća moćnom.

P: Nisu li muškarci koji napadaju mušku djecu homoseksualci?
O: Ne. Velika većina nasilnika koji napadaju djecu istog spola sebe smatraju heteroseksualcima, a ne homoseksualcima. Ovdje su jednako uključene i osobe koje učine incest napadajući vlastite sinove, kao i nasilnici koji napadaju djecu s kojom nisu u srodstvu. Mnogi nasilnici su oženjeni ili žive aktivnim heteroseksualnim životom. Često će ljudi koji se boje homoseksualnog načina života ili koji ne vole homoseksualce optužiti homoseksualce za napastovanje djeteta. Ovakav stav potiče ljude na vjerovanje da je zlostavljanje djece “homoseksualni problem”.

P: Budemo li djecu učili da zadrže svoja prava, a naročito ono pravo da kažu “ne”, nećemo li time “minirati” autoritet roditelja ili učitelja?
O: Djeca su sposobna razlikovati “ne” rečeno mami kad ih tjera u krevet i “ne” izrečeno odrasloj osobi koja im ulijeva strah. Slijepa poslušnost (“Slušaj me, da si uradila sve što ti je djevojka koja te čuva rekla!”) je u najmanju ruku nepoželjna, a u krajnjem slučaju čak i opasna! Istraživanja izvedena na našim projektima jasno govore da djeca nakon naših radionica ne odbijaju poslušati odrasle osobe.

P: Željela bih da moja djeca vjeruju ljudima, a naročito rođacima i bliskim prijateljima. Moja djeca spontano izražavaju privrženost i bojim se da će izgubiti tu osobinu budem li im govorila o napadima.
O: Djeca sama odabiru s kim će biti prisna, i to na osnovi svog povjerenja u odraslu osobu. To se neće promijeniti zbog toga što će naučiti da ih netko koga poznaju može početi dirati na ružan način. To će im jednostavno dati pravo i vještinu da zaustave takav oblik dodirivanja. Djeca koja imaju kontrolu nad time kako i od koga će njihova tijela biti dirana i dalje će se ugodno osjećati i iskazivati osjećaje privrženosti.

P: Ne fantaziraju li djeca previše? Kako možemo znati da djeca ne lažu o navodnom napadu?
O: Istraživači su došli do zaključka da djeca rijetko lažu o zlostavljanju. Nemoguće je da malo dijete bez ikakvog iskustva izmisli vjerojatnu priču o napadu. Medijska prezentacija djece od njih je učinila lašce, pa je jasno uvidjeti zbog čega su djeca izgubila kredibilitet. Djeca lažu da bi se izvukla iz nevolje, a ne da bi u nju upali. Djeca koja su poznata kao lažljiva mogu biti djeca koja su pokušala kompenzirati ponašanje nasilnika ili koja se pokušavaju zaštiti. Toj će djeci najvjerojatnije biti uskraćena pomoć. Na nama, odraslima, je da odgovarajućim pitanjima i vrlo taktično iz njih izvučemo istinu i provjerimo njihovu tvrdnju.

P: Kad pomislim da s djecom trebam razgovarati o seksualnom zlostavljanju, ne znam kakvim bih to jezikom učinila. Kako da opišem potencijalno opasnu situaciju, a da izbjegnem opisno izražavanje?
O: Razgovor o djetetovim pravima je obziran, ne-prijeteći uvod u temu napada. Većina razgovora može proteći bez grafičkog, odnosno opisnog jezika. “Dodir koji te zbunjuje ili plaši” je miran, ali i precizan način razgovora o seksualnom nasrtaju. O napadu razmišljajte kao o nekom drugom problemu koji ugrožava nečiju sigurnost, kao što je npr. prelazak ulice. Opasnost ne opisujemo slikovito. Knjižica Roditeljevanjem do preveniranja zlostavljanja bi vam ovdje mogla pomoći.

P: Ako se djeca suprotstave, pa čak samo verbalno, neće li to naljutiti napadača? To bi djecu moglo dovesti u još veću opasnost i nanijeti im još veću štetu.
O: Djecu učimo osnovnim tehnikama samozaštite da bismo ih osposobili da se izvuku iz vrlo opasnih situacija, u kojima je šansa da budu oteta ili ozbiljno povrijeđena stvarno velika. Samozaštita nije “borba dok još ima onih koji stoje na nogama”. Očito, dijete tu nema šanse! Tehnike koje koristimo u igrokazu s neznancem zamišljene su tako da se upotrijebe u prvih nekoliko sekundi napada. Element iznenađenja ide djetetu u korist. Tehnike prevencije koje ne ovise o visini, težini i snazi djeci omogućuju da se, uz nekoliko specifičnih manevara, oslobode, počnu vikati i pobjegnu u sigurnost.

P: Je li seksualni napad na djecu u porastu, budući da o njemu sve više slušamo, ili su ljudi jednostavno počeli više prijavljivati takve napade?
O: Teško je znati je li seksualni napad na djecu danas u porastu ili ga ljudi danas više prijavljuju. Napad na dijete je tema o kojoj se općenito diskutira i ljudi se osjećaju ugodnije kad o tome govore. Isto tako, danas ima mnogo više službi koje stoje na raspolaganju žrtvama napada: telefonske krizne linije, grupe potpore i sigurna skloništa. Međutim, mi zaista vjerujemo da se iz godine u godinu broj seksualno napadnute djece sve više povećava.
Noviji filmovi, TV emisije i pornografski časopisi opisuju djecu kao zavodnike. Nasilnici na taj način postaju neosjetljivi prema dječjim osjećajima i dječjim pravima. I zaista, u SAD je godišnje seksualno napadnuto otprilike 100 000 do 500 000 djece, a neke studije tvrde da 50 do 80 posto svih seksualnih napada prođe neprijavljeno. Slična statistika vrijedi i za druge zemlje. Jednostavno rečeno, još uvijek ne znamo opseg problema, no procjene govore da se radi o pravoj epidemiji.