Svaki logoped ima priču koja izgleda kao ova: dijete dolazi na dijagnostiku u logopedski kabinet. Detaljnom dijagnostikom, uzimanjem anamneze i primjenom dijagnostičkih testova, logoped piše nalaz i mišljenje te preporuča daljnju terapiju.

Često roditelji misle da tu njihova “zadaća” počinje i prestaje. Počinje uključenjem djetata u logopedsku terapiju, a prestaje onoga trena kada dijete uđe u logopedski kabinet. Roditelji često komentiraju: “Logoped je taj koji će “izliječiti” moje dijete, ja tu nemam što. Pa on je išao u škole za te stvari, ne ja.”

No, to nije tako. Roditelji su jednako važni sudionici logopedske terapije kao i logoped sam. Bez marljivog rada, prema uputama logopeda, terapija će sasvim sigurno biti sporija i do rezultata će se dolaziti teže.

Dužnost i praksa logopeda je na kraju svake logopedske terapije roditelje informirati o sadržaju odrađene terapije te dati smjernice ili “domaću zadaću”. Također, roditelj je dužan pridržavati se smjernica te izvjestiti logopeda o djetetovom radu kod kuće. Katkada, logoped može od roditelja tražiti demonstraciju vježbi koje provode s djetetom kod kuće s ciljem što ispravnijeg načina rada.

I logopedu i roditelju cilj je zajednički – terapijom pomoći djetetu u savladavanju i minimaliziranju teškoća kojih ima.

Stoga, logoped NIJE vila čarobnica, ali zajedno s roditeljem može biti! 

Autor:Mario Dilberović 12. rujna 2017.
Preuzeto s: http://logoped.hr/logoped-nije-vila-carobnica/